Ograničenje sadržaja cijanurske kiseline za bazene.

Što se tiče bazena, sanitacija vode je najzanimljivija stvar prijatelja koji vole plivanje.

Kako bi se osigurala sigurnost kvalitete vode i zdravlje plivača, dezinfekcija je jedna od uobičajenih metoda tretmana vode u bazenima.Među njima, natrijum dikloroizocijanurat (NaDCC) i trikloroizocijanurska kiselina (TCCA) su najčešće korišteni dezinficijensi.

NaDCC ili TCCA će proizvesti hipohlornu kiselinu i cijanuričnu kiselinu kada dođe u kontakt s vodom.Prisustvo cijanurinske kiseline ima dvostrani uticaj na dezinfekcioni efekat hlorisanja.

S jedne strane, cijanurska kiselina će se polako razgraditi na CO2 i NH3 pod djelovanjem mikroorganizama ili ultraljubičastih zraka.NH3 reverzibilno reaguje sa hipohlornom kiselinom kako bi pohranio i usporio otpuštanje hipohlorne kiseline u vodi, kako bi se njegova koncentracija održala stabilnom, kako bi se produžio efekat dezinfekcije.

S druge strane, efekat sporog otpuštanja također znači da će koncentracija hipohlorne kiseline koja igra ulogu dezinfekcije biti relativno smanjena.Konzumacijom hipohlorne kiseline, koncentracija cijanurične kiseline će se postepeno akumulirati i povećavati.Kada je njegova koncentracija dovoljno visoka, on će inhibirati proizvodnju hipohlorne kiseline i uzrokovati „blok klora“: čak i ako se stavi dezinfekciono sredstvo visoke koncentracije, ono ne može proizvesti dovoljno slobodnog hlora da bi u potpunosti omogućio odgovarajući učinak dezinfekcije.

Može se vidjeti da koncentracija cijanurinske kiseline u vodi bazena ima značajan utjecaj na učinak dezinfekcije hlorom.Kada se koristi NaDCC ili TCCA za dezinfekciju vode u bazenu, koncentracija cijanurinske kiseline mora se pratiti i kontrolirati.Granični zahtjevi za cijanuričnu kiselinu u važećim relevantnim standardima u Kini su sljedeći:

Ograničenje sadržaja cijanurske kiseline u vodi u bazenu:

Izvor: Standard kvaliteta vode za bazen (CJ/T 244-2016)